24. lipnja ljeta Gospodnjeg 2009.
Sv. Ivan Krstitelj, u Gatima poznatiji kao Cvitnjak, slavi se na specifičan način. U post Sv. Ivana, kada se smrači, navečer običaj je da se ispred svake kuće pali vatra – cvitnjak te svi ukućani preskaču plamen.
Svatko se prvo prekrsti te vatru preskače tri puta zaredom, svaki put pjevajući:
Od Ivana do Ive
Da me noge ne bole
Da me ruke ne srbe
Pred samo nekoliko godina ispred svake kuće u selu plamtjela je vatra i cijela obitelj bi zajedno ponavljala obred, a poslije se vatra gasila vodom. Međutim, danas se taj običaj u ruralnim krajevima, kao i mnogi drugi, gasi, budi se i živi jedino u naprednim urbanim sredinama najčešće njegovan kao turistička atrakcija kojom se privlače goste.
Običaj koji je sveprisutan diljem Lijepe Naše vezujemo za pojam ivanjskih vatri. 24. lipnja, sunce je u svom zenitu, žeže, pali, peče, naime to je najdulji dan u godini. Naši pretci su imali običaj reći da je svaki dan nakon Sv. Ivana Cvitnjaka kraći za onoliko koliko kokoš prekoraci prag tog jutra. Kod nas se ivanjska vatra naziva cvitnjak, a diljem Hrvatske postoje razni nazivi: oganj, prosvit, kres, kris, svitnjak, svićnjak, svijetnjak itd. Naziv mu varira zahvaljujući raznim mogućim modifikacijama unutar hrvatskog jezika.
Cvitnjak se obavezno palio, osim ispred svake kuće, ispred Sv. Ivana, na Punti (istureni dio makadamske ceste koja vodi u Skočibe odmah pokraj trnovače poslije Kučišća) su ga palili skočibuški čobani pri povratku iz Smova. Uglavnom, bio je običaj paliti cvitnjak na raskršćima i isturenim mjestima gdje je bio vidljiv iz daljine. Ovaj autentični naziv sveca – Cvitnjak svjedoči o dubokoukorjenjenom običaju paljenja vatre (svjetla) i preskakanju plamena u Gatima. Ni najstariji stanovnici ne pamte kada je običaj počeo već iskustvom potvrđuju da postoji otkad ih pamćenje služi i dokle god poznaju narodnu predaju. Nadalje sam saznala da u post Sv. Ivana žene, stopanjice, nisu puštale ni janjce da sisaju već ih se hranilo travom i posno ”pojilo”, ovo mi se čini usko vezano za blagoslov stoke prije svete mise na blagdan. Zanimljivo je spomenuti da se i krijesnice koje se pojave uoči Sv. Ivana u narodu nazivaju cvitnjaci – svjetla u noći.
Jutarnji, tradicionalni odlazak na svetu misu kod Sv. Ivana u Skočibama bio je i ove godine istinski užitak. Budući da je nekoliko dana ranije bilo zahladilo i kišilo, strahovali smo da će na spomenuti blagdan pljuštati nevrijeme te da će to otežati odlazak na misu. No, dan je osvanuo sunčan i svjež, idealan za hodočasnički izlet u podmosorje. Prema mojim procjenama misnom slavlju je nazočilo blizu stotinu vjernika, a vrlo velik broj Ivana sjatio se oko zaštitnika i imenjaka. Svečanost je bila uveličana krštenjem mlade članice katoličke zajednice. Ema Mekinić Stjepanova krstila se na Mosoru na diku i ponos zajednice.
Prema gatskom običajniku, svetoj misi je prethodio blagoslov polja i stoke te procesija oko crkvenog zdanja. Predvođeni župnikom don Vladom Đuderijom, nakon misnog slavlja vratili smo se u kotlinu svojim domovima.
* jezičnom analizom vrlo jednostavno možemo otkriti genezu nadimka ovog sveca:
svitlo (ikavski refleks jata u imenici svjetlo karakterističan za govor u Poljicima) + nastavak za m.r. u hrvatskom jeziku = svitnjak (zbog lakšeg izgovora u narodu prelazi u) → cvitnjak (završna i općeprihvaćena varijanta)
Budući da se ovako zove vatra koja se pali uoči blagdana, s vremenom naziv je prerastao u nadimak sv. Ivana Krstitelja koji je istinsko svjetlo vjernicima.
Ljeto Gospodnje 2009.
