Jedna od tehnički najzahtjevnijih večeri Dana Ive Marjanovića je svakako kulturno zbivanje u starom selu Skočibama. Najmanji problem ih je bilo očistiti, naime, većina vlasnika okoliš svojih kuća redovito održava čistim i svaka eventualna drača se kosi i istrjebljuje.
Piše: Nikolina Radmilo
15. kolovoza 2009. (subota), staro selo Skočibe
KUU ‘Mosor’ Gata, ”Nosi nas rijeka”
U tom smislu, ovogodišnji najteži zadatak je bilo čišćenje nove ledine koja se u dogovoru s vlasnikom pripremila za parking. Zahtjevnost ove lokacije leži u problemima sa strujom (potrebni su agregati) te makadamskom cestom. Čak dva, tri dana ranije se počelo s dopremanjem potrebnog materijala.
Naša vrijedna tehnička služba je više puta kombijem prelazila dug put od Doma do Skočiba za prebaciti svu potrebnu opremu za pozornicu i stolice za publiku te stolove za kasniji banket. Bina se pomno radila te su se kreativno rješavali svi tekući problemi. Na sam dan, usklađivali su se detalji oko pečenja, kuhanja te slaganja kolača i soparnika. Uglavnom, većini iz Udruge je popodne Velike Gospe proteklo u napornom dovršavanju priprema za željno iščekivanu večer.
Na rečeni dan, punih sat vremena ranije ljudi su počeli stizati u podmosorje. Poučeni iskustvom, neki su došli ”za vidila” da mogu razgledati Pivčevića, Beovića i ostale dvore, a svi ostali su polako pritjecali želeći uhvatiti što bolje mjesto u publici. Unatoč pristupnim teškoćama, sjedeća mjesta na Škali su se već oko 20:30 sati popunila. Predstava koja je tu večer bila zakazana, Nosi nas rijeka, je bila premijerno prikazana 26. travnja 2009. u Domu kulture na feštu svepoljičkog zaštitnika, sv. Jurja te unatoč tome, gledalište je bilo dupkom popunjeno.
Članovi amaterskog ansambla KUU ”Mosor” Gata su vrlo korektno izveli predstavu koja je bila kao stvorena za sam ambijent. Uz trud glumaca, atmosferu je dodatno bojala lokacija. Osjećaj da ste zavirili kroz prozor neke od tih nekad davno napućenih kamenih kuća i uspjeli ukrasti nekoliko slika obiteljskog života se duboko usjekao u promatračevu svijest. Drama tako životna, ispričana u dahu postojanja, u lokalnom izričaju obogaćenom, nama tako svojstvenim, vulgarizmima i ”beštimama” rijetko koga nije potaklo na preispitivanje. Publika je glumačku postavu nagradila ne samo gromoglasnim pljeskom, već i uživljenim reagiranjem tijekom cijele izvedbe. Bilo je smijeha, čuđenja, komentiranja ispod glasa te iskrenog divljenja na postignutom.
Nakon predstave, već uigrana ekipa je vrlo brzo pokupila stolice, namjestila stolove te su svi rado i prigodno počašćeni. Prema nekim procjenama, Skočibe su ugostile preko osam stotina ljudi. U pozadini je svirala glazba uživo, duet iz Kostanja je bio zadužen za dobar ritam, a do dugo u noć su ljudi ostali, družili se te plesali. Na svježem skočibuškom zraku mladi su poslije ponoći postali kraljevi podija te dizali prašinu ”u svi šesnest”. Da nitko ne ostane žedan, pobrinuli su se dežurni pipničari Dana Ive Marjanovića: Roko i Jole! Roko je ujedno dugo u noć slavio imendan jer se zabava protegla na cijelu prvu četvrtinu blagdana sv. Roka. Ni jutarnja rosa nije ohladila glave vruće mladeži željne dobre zabave i zajedničkog druženja.
Impresije su bile u nijansama različite. Svi su bili zadovoljni viđenim i doživljenim, jedino su padali pokoji komentari kako se u pozadini nije dobro čulo te da je bilo nestašne djece. Teško je utjecati na sve, jedino što možemo preporučiti jest da svi oni koji nisu mogli čuti neka dođu ranije te uhvate bolja mjesta, a mi ćemo se potruditi što kvalitetnije odraditi naš dio. Večer u Skočibama je idealna prilika za razgledavanje starih, napuštenih kuća, guvana, stoljetnih crkvi izraslih u kamenjaru i stvorenih golim ljudskim rukama. Istinska je šteta u Skočibe doći u zadnji čas, stajati u pozadini te uskratiti si upoznavanje ovog krajolika. Dođite na vrijeme, posvetite se onom gdje idete i iskoristite sve što vam se pruža!
