Uzevši u obzir da mnogo, ponajprije mladih, Gaćana uopće ne zna kada je blagdan župnog zaštitnika i patrona, a vrlo vjerojatno ni tko je on bio, odlučih napisati nekoliko redaka o velikom svecu i mučeniku.Tascije Cecilije Ciprijan (Kartaga 199. – 14. rujna 258.) je bio pisac, biskup Kartage, crkveni otac, svetac i mučenik latinske katoličke Crkve, također je čašćen od pravoslavne i koptske Crkve.
Piše: Nikolina Radmilo
SVETI CIPRIJAN
16. RUJNA 2009.
Ciprijan se rodio u Kartagi u bogatoj poganskoj obitelji plemićkih korijena. Obavljao je najprije službu odvjetnika, bio je učenik retorike do 246., to je i godina u kojoj se obratio na kršćanstvo, postao svećenik, a 249. i kartaški biskup. U burnim vremenima veoma je dobro primjerom i spisima upravljao Crkvom. Za Valerijana bio je najprije prognan, a zatim 258. pred licem svoje crkvene zajednice kao mučenik pogubljen odsijecanjem glave. On je ujedno i prvi biskup koji je u Africi zadobio vijenac mučeništva.
Sveti Ciprijan je svojim spisima bio veoma značajan učitelj rane Crkve. O njemu piše sv. Jeronim: “Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, kad su njegova djela sjajnija od sunca.” Njegova se pisana djela dijele na dogmatska, apologetska, ćudoredna i na pisma. Sva su prigodne naravi, napisana da točno označe neki nauk, da poprave zablude, da promiču krepost, da otklone razdore.
On sam pripovijeda o svome duhovnome putu: “Dok sam još bio kao u nekoj tamnoj noći – piše on nekoliko mjeseci nakon svoga krštenja – činilo mi se krajnje teškim i mučnim učiniti ono na što me pozivalo Božje milosrđe… Bio sam vezan premnogim greškama svoga prethodnog života i nisam vjerovao da bih se od njih mogao osloboditi. Toliko sam slijedio poroke i pogodovao svojim zlim nagnućima… No potom, uz pomoć preporoditeljske vode, oprana je bijeda moga prethodnoga života; nenadmašivo svjetlo raširilo se mojim srcem; drugo rođenje pretvorilo me u sasvim novo biće. Na čudesan način počela je tada nestajati svaka sumnja… Jasno sam shvatio da je ono što je dotad živjelo u meni bilo zemaljsko, u ropstvu porocima i tijelu, a božansko i nebesko bilo je ono što je Duh Sveti u meni već bio porodio” (Ad Donatum, 3-4)
Njegovo pogubljenje su smatrali primjerom za ostale vjernike. Vjerujući da će pokleknuti i moliti za milost, kaznu su mu pročitali ispred okupljenog mnoštva te ga upitali ima li što reći. On je odgovorio: ”Bogu hvala”. Kad je došao krvnik, Ciprijan zapovijedi svojima da mu dadu 25 zlatnika. Nedugo potom mu odrubiše glavu.
