7. ožujka 2010.  Već nekoliko godina, preciznije peti put po redu, u Gatima, pod Gradcem, se treću korizmenu nedjelju obavlja svečani obred križnog puta za cijeli Poljički dekanat. Vjernici zajedno sa župnicima pristižu sa svih strana grupirajući se podno gatskog brežuljka formiraju kolonu. Postavljeni križni put sa četrnaest betonskih postaja se proteže starom makadamskom cestom od mosta do vrha Gradca.

Put vijugav poput zmije, sazdan od iskušenja i žrtve nas, kako u molitvi tako i u stvarnom životu, vodi bliže Bogu.

Iako se pobožnost održala u suton zime, hladni britki vjetar i mraz koji grize prste i ledeni lice nas je približio muci Gospodnjoj. Hladni zapusi su nas milovali dok smo ustrajno savladavali stotine metara koji su vodili iz hladnoće k toplini vjere i nade.

          Kao što sam navela, u pobožnosti su sudjelovali i djeca i mladost te odrasli, ali su hrabro koračali i oni koji su zašli u treću, poznu, životnu dob. Križni put po viđenju Marije Valtorte počeo je u 16:00 sati, a predvodio ga je župnik domaćin, dekan don Vlade Đuderija.

Nakon što je molitvom pozvao na skrušeno sudjelovanje prisutnih, uvodnu molitvu je pročitala Hrvatka Čović, a drveni križ je nosio Josip Pivčević. Po dobrom starom običaju župljani raznih župa se smjenjuju u nošenju križa i čitanju, svatko predvođen župnikom.

 1. postaja : Donji Dolac

 2. postaja : Srijane – Dolac Gornji

 3. postaja : Tugare

 4. postaja : Dugi Rat

 5. postaja : Duće

 6. postaja : Kostanje

 7. postaja : Podstrana

 8. postaja : Priko

 9. postaja : Dubrava

10. postaja : Podgrađe

11. postaja : Srinjine

12. postaja : Jesenice

13. postaja : Strožanac

14. postaja: Zvečanje

Zaključna molitva: Ostrvica

Na kraju je uslijedio dekanov blagoslov s križem.

        Korizmeno vrijeme traje 40 dana i obilježeno je preispitivanjem vlastitog života, vjere, nade, ljudskih granica izdržljivosti, skromnosti. Svjetovni život prečesto odvuče čovjeka u kolotečinu te nehotice zanemari nematerijalne vrijednosti, nasušnu hranu naše duhovnosti. Obredi poput križnog puta bude svijest o žrtvi Isusa Krista i potrebi dubljeg razmatranja i proživljavanja svakog pojedinog dijela njegova života. Lagodnost i dostupnost nas počesto odvuku u pravcu inertnosti i neumjerenosti. Zanemarivši potrebu preispitivanja vlastitih mogućnosti i granica postajemo stranci, hodajuća tjelesa, životinje. Premalo je svečanosti u ljudskom vijeku koje u nama bude svijest da razlikujemo potrebno od nepotrebnog. Ipak, ovo je jedna takva.