Gatsko kulturno ljeto se prvi put u povijesti svečano otvorilo u Skočibama, na ishodišnoj grudi mnogih gatskih plemena. Danas je to napušteni zaseok koji plijeni svojom ljepotom i predstavlja ulazna vrata u svijet zarobljen između žive i bremenite prošlosti i razorene sadašnjosti.
Na škali, centralnom dijelu se okupilo više stotina ljudi željnih druženja i dobre predstave.
DANI IVE MARJANOVIĆA 2011.
”STOGA SE SMIJTE , DJECO MOJA, SMIJTE SE”
Skočibe, 5. kolovoza 2011.
Odmah na početku, okupljenima se obratio predsjednik KUU ”Mosor” Gata, Božidar Borovac te toplim riječima dobrodošlice svima zaželio ugodnu večer. Riječ su dobili i poljički knez, Petar Rodić i poljički dekan i gatski župnik don Vlade Đuderija koji je i ovu godinu svima okupljenima udijelio blagoslov.
Dane Ive Marjanovića svečano je otvorio zagrebački Poljičanin, gatski susjed i prijatelj, veliki knez koji predsjeda u hrvatskoj metropoli, mr. Augustin Bašić, utemeljitelj religijskog programa HRT-a,
Uvodne riječi je s nekoliko prigodnih pjesama popratila klapa Dubrava, naši vjerni prijatelji i suputnici.
U sklopu kulturnog programa, nastupao je glumac splitskog HNK-a i veliki gatski prijatelj, gospodin Trpimir Jurkić. Izveo je glazbeno-poetski recital inspiriran Raosovim djetinjstvom u Medovu Docu. Taj veliki hrvatski književnik, napoznatiji po svom romanu Prosjaci i sinovi koji je ekraniziran i postao hrvatska kultna dramska serija, živio je u Dalmatinskoj zagori te cijeli književni opus posvetio upravo svom rodnom kraju.
Jurkićev nastup je bio interaktivan te je nadišao okvire tipičnih priredbi. To je bilo više od kombinacije glazbe i recitala, crtica iz Raosova života. U toploj kolovoškoj noći, podno istih onih zvijezda koje su svijetlile Raosu, među starim kamenim dvorovima koji pričaju svoje duge i spore priče čuti misli djedova i baka, starih seoskih lola bio je doživljaj. Nisu ni Jurkić ni Raos rekli ništa nova, ništa što nismo stoput čuli i prečuli, i opet smo guštali i smijali se. Smijali smo se šalama, doskočicama i zgodama koje smo slušali dok smo odrastali. Sve stare priče su slične i tužne, a opet, na svoj način smiješne i vesele. Svi su oni zaista iz iste teće jeli, goli i bosi hodali, u paši ašikovali. Bilo je poučno, bilo je dirljivo i sjetno, bilo je veselo i zabavno i bilo je nezaboravno.
Stoga pamtite riječi pametnih ljudi, pametnijih od nas:
”Djeco moja, malo sam se smijao, malo šalio, a tko zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se, daklem, i smijte, smijte se… – i stade se veselo smijati, zaista veselo i od srca”
Tradicionalno, nakon priredbe svi su ostali na druženju. Na kosi vrletnog Mosora još jednom se okupljeno mnoštvo prisjećalo starih zgoda, smijalo se i veselilo.
Nigdje kao ovdje jer ”sve ti je Amerika di nije ovo, di nije ovi naš kamen, ovi naš zrak, ovo naše sunce, ovi slavići i vrane, naš vrisak, naša misečina. Sve ti je Amerika di nije ovo, svugdi ti se manta, a ovdi bistri, svugdje pjano teturaš, a ovdi živiš…”
Nikolina Radmilo
