Kad je Bili počeja trčat ove svoje maratone, trekinge i ultra traile oko europskih planina vjerojatno nikome u selu nije palo na pamet da bi se to moglo i popularizirat. Doduše, dio ih i sad isto misli. Onda je Bili počeja organizirat Mosor grebbenig pa se na grebbeningu počelo okupljat dosta svita, između ostalog i iz Gata.
Na zadnjem grebbeningu Gaćana je bilo petnaestak, većina na najkraćoj stazi, a trojica na lightu. Ultru zasad trče samo Bili, a na Mosoru je on organizator pa ne smi trčat.
S novon godinon stigla je i nova sezona trekinga. Bili je odlučija ić na Pašman, a kako mene ne triba puno nagovarat odo i ja. Senzacija je bilo Radostićevo prijavljivanje na utrku, a Moco se prijavija i neznajuć za nas.
Moran napomenit da smo se nas troje prijavili na light stazu (27km, klasa optimisti).
Logističari su nan bili Perdija i Dušan (prijatelj iz Omiša). Na Pašmanu se našlo još petnaestak Omišana, Dućana….
Na put smo krenili u petak oko 16 sati, nakon vatanja trajekta (u zadnji tren) na Pašman smo došli oko 19 sati. Pravac prijava na utrku, pa pravac apartman pa pravac kafić.
Dogovor je bija da u kafiću na miru promotrimo kartu Pašmana i da se dogovorimo kuda nan je najbolje krenit (pozdrav Antoniji koja nan je neumorno pomagala oko snalaženja na karti Pašmana). Nosila nas je ambicija i želja za što boljin rezultaton (a u slučaju da se prvih 200 lightaša izgubi na minimalno 3 sata imali smo šansu i da pobijedimo).
Dakako, to se ne odnosi na Biloga koji nan je doša u kafić, popija Pipi i vratija se svojin zabilješkama u apartman i ranom odlasku na spavanje. On je bija jedan od favorita za pobjedu na ultri (samo 47km).
Ka što to obično biva, kad odeš dogovarat taktiku u kafić zadržiš se malo duže (ima mnogo prijedloga pa dok sve promotriš i odlučiš što je najbolje, vrime odleti, ne pomaže ni to što pive lete na stol ni muzika koju Radostić neumorno pušta. Pohvala za izbor glazbe. Pa dođu Omišani, Dućani…). Vrime leti kad se čovik zabavlja.
Povratak u apartman oko 1 iza ponoći (ipak smo mi odgovorni). Slijedilo je buđenje Biloga, morali smo ga pitati što lipo sanja, pa izbacivanje pojedinih članova ekspedicije iz kreveta (navodno hrču, što jasno nije istina).
I slijedi dan utrke, buđenje u 7 ujutro, puni adrenalina od uzbuđenja koje je pred nama brzo smo se spakirali. Radostić je ponija u rusaku vode za pola natjecatelja bez obzira što je vode bilo di si god doša (vidi se, dobra duša), a u kojoj sam ja kondiciji bija vidi se i po tome što nisan ni gleda šta mi je sve u rusaku. Tako da san ima robe za tri utrke. Vidjevši sve to, Perdija i Dušan su odlučili da nama logistika i ne triba i čekali su nas na cilju (nemojte misliti u kafiću).
Na startu nan se pridružija i Moco i oko 9 sati smo krenili. Taktika je bila krenit laganin sprinton, da bi nakon dvadesetak kilometara počeli finiširati (jaki sprint posljednjih 7 kilometara).
Taktika se pokazala odličnon, samo je mi nismo uspili sprovest. U međuvremenu čujemo da Bili vodi na ultri. Planiramo proslavu.
To nam daje podstreha i Moco i ja ubrzajemo, a Zoran ostaje pri istom tempu (radi pomaganja nekin purgerican u snalaženju po Pašmanu. To je poljički kavalir, žrtvuje rezultat za pomoć drugima u nevolji).
Do 7. Kontrolne točke vodi makadam i stotinjak metara škrapa, trkon dolazimo do 5. kontrolne točke probijajući se kroz šikaru, nema puta ni za lik, sve napamet pa di izađeš. Kako je poznato da se fantastično orijentiramo kad ništa neznamo stigli smo direktno di smo tribali (po onoj i ćovara kokoš nađe zrno). Pa do 4. stižemo priko suhozida, usput raspitujući se kod lokalaca di je, do 3. stižemo škrapama i velikon himalajskon uzbrdicon. Zoran zaostaje i dalje pomažući drugima. Bili i dalje galopira i vodi, ali čujemo da ga je stiga jedan Slovenac.
Moco i ja nastavljamo, borimo se sa svin nedaćama na putu; umor, žuljevi, šikara , makija, stižemo do 2. kontrolne točke, sa druge prečicama prema 1. Petsto metara od prve kontrolne točke dolazimo do zelenog zida. Makija visina 3-4 metra ne dopušta prolazak, borba za svaki metar, koristimo svaku napuklinu u zelenilu provlačeći se ispod grana, šuljajući se potrbuške, preskačući smriče, penjući se priko suhozida koji samo čekaju da padnu….
U međuvremenu Zoran odustaje nakon 20km. Stiga je do treće kontrolne točke i na uzbrdici prema njoj ga je Bili priteka. Zoran se pokaza fantastičan, al ubila ga je količina vode u rusaku, malo čudan izbor obuće i dogovori večer ranije u kafiću. Ipak, pokaza je veliki entuzijazam, volju, hrabrost, izdržljivost i velikodušnost na tih 20km.
Nama je ostalo samo zadnjih 7km koje smo prema planu tribali pritrčati jakin sprinton, nažalost, plan nan nije u potpunosti uspija. Odvažnin hodon, grabeći posljednje kilometre i non stop se osvrćuć oćemo li stić prije Biloga. Bili smo spremni na galop da smo ga vidili iza nas.
Na cilj stižemo nakon 5 sati i 30 minuta, Perdija i Dušan oduševljeno plješću, skaču i bodre nas tijekon zadnjih metara. Završija san škraping prije Biloga! Fantastičan osjećaj! Još samo da on nije trča 20km više.
I taman kad smo prošli ciljen i smistili se na zasluženo pivo, stiže i Bili. U cilj ulazi zajedno sa prijateljen Slovencen i dile prvo misto.
I Biloga su dočekale ovacije, ovaj put ne samo od Dušana i Perdije nego od svih sudionika koji su do tada došli na cilj.
Čestitan!!!
Nakon kraćeg zadržavanja, davanja izjava novinama, televiziji i portalima i Bili je stiga na zasluženo pivo. Malo vidanja rana, prepričavanja doživljaja i bili smo spremni za večeru. A nakon večere slijedilo je proglašenje pobjednika i zabava do jutra. Ako i nemate volje trčat ili odat, onda na Pašman triba doć samo radi te zabave.
Ne znaš ko je bolji, muzika uživo ili same trekingašice ili Pašmanke (u biti znaš). Poanta je, sve je odlično. I stigla je i nedilja, Bili nije nikog izbacija iz kreveta, a ni mi ostali se nismo bunili na nikoga. Lagano ustajanje, kava jedna, kava druga. Zahvaljujući Bilome bija san i na kratkom jedrenju arhipelagon.
Nakon toga lagano spremanje stvari i povratak u ove naše lipe krajeve, iščekivanje neizbježnih upala mišića i čekanje da i dogodine ovo ponovimo.
Slijedi Mosor grebbening.
Slike slijede uskoro.
Piše: Josip Radmilo
