Nakon što smo prošlo ljeto ugostili prijatelje iz Bunjevačkog kola, prije nekoliko mjeseci smo dobili poziv da dođemo u Suboticu.
Nakon usuglašavanja datuma izbor je pao na drugi vikend u travnju.
Malo papirologije koja prati taj put (ata karnet, suglasnosti roditelja, sastanci, nošnje…) i nakon samo dva mjeseca intenzivnih priprema u četvrtak navečer krećemo na put. Plan je da u Suboticu dođemo u petak oko 9 ujutro.
Plan je bio fantastičan ali nažalost nije predvidio baš sve moguće okolnosti. Naime jedan folkloraš nam je negdje na nekom od odmorišta, a to smo primijetili kraj Slavonskog Broda, izgubio osobnu iskaznicu.
I onda je krenulo, zovi policiju, zovi odmaralište, zovi granični prijelaz, zovi drugo odmorište, pa sve ispočetka, pa taxijem do prethodnog odmorišta, pa ponovo ured za granice… i nakon jedno 3 sata svega i svačega dobili smo dopuštenje da idemo u Vojvodinu bez osobne.
Pao nam je Mosor sa srca i veselo smo se uputili dalje.
U Suboticu smo stigli negdje oko 11. Domaćini su nas dočekali, ručak, odmor, razgledavanje, a nakon večere i mali izlazak da se vide noćne znamenitosti.
Povratak kako tko, neko je duže razgledava netko kraće.
Sutradan su nas domaćini vodili na izlet u Tavankut, da vidimo kako se tu nekad živjelo. Lip izlet, a nakon povratka slijedile su pripreme za nastup. Nastup je zajednički odrađen sa domaćinima, a dvorana u Subotici je bila prepuna, moram li skromno istaći da nam je nastup bio fenomenalan (gatsko kolo, ličko kola, splitski plesovi, korčulanski plesovi, biranje kneza…).
Nakon nastupa domaćini organiziraju tamburaše. Trebalo se opustiti nakon napornog dana.
Sutradan izlet na Palića jezero, posjet zoološkom vrtu (možda najbolji zoološki na Balkanu) i večernji nastup u Žedniku gdje smo bili još bolji nego dan ranije (ako je to moguće). Dvorana je također opet bila prepuna.
Slijedila je večera, a nakon večere rastanak sa domaćinima i putovanje nazad.
Zahvaljujemo se na gostoprimstvu, dočekani smo kraljevski i jedva čekamo ponovni susret.
A u danu povratka smo posjetili Ogulin, kuću bajki Ivane Brlić Mažuranić, rijeku Dobru, Đulin ponor…, ručali na jezeru Sabljaci, a nakon ručka put pod noge do doma.
Roditelji su nas željno čekali.
Sve u svemu izlet je bio fenomenalan, a naši folkloraši i bolji od toga.
O upravi da ne pričam. ?
