Kako smo dočekali Novu godinu na Vlašiću?

21/05/2009
Kategorija: Putopisi
Napisao/la: admin

Izvjestitelj: Josip Radmilo
Fotograf: Josip Radmilo

Nas šest (Bili, Koker, Kovo, Perdija, Boris, i moja malenkost, mjesni odbor i pridruženi član Koker) smo početkom prosinca odlučili otići na Vlašić za Novu godinu. Dogovor je bio 3 noći, prvog se vraćamo.

Nakon zvanja brojnih apartmana, poznanika, sve je bilo zauzeto i nakon potrage od 5-6 dana i čega sve ne, došli smo do vikendice Afrodite.

Ovo je bio princip daj što daš (da su nam ponudili i vriće za spavanje u podrumu vjerojatno bi prihvatili).

Dan prvi:

Uputili smo se na Vlašić u subotu 29. Došli gori već oko jedan sat poslijepodne, prethodno stali opskrbiti se u Prodexa u Tomislavgradu (jelo i piće s naglaskom na jelo).

Na Vlašiću nas je dočekalo 30-40 cm sniga. Kako nismo znali kako doći do vikendice dočekala nas je kćer gazde, Imra, u samom mjestu.

Karakteristični stil gradnje, poznat samo u Bosni

Imali smo ludu sriću, vikendica je bila na samoj glavnoj skijaškoj stazi, 100m od njenog kraja (ko ćorava kokoš kad nađe zrno). Nakon što smo se smistili, da ne umremo od gladi pobrinija se kogo Koker.

Koker u karakterističnom izdanju u kuhinji

Pa smo malo izašli na stazu navijati za skijaše (karakterističnim navijanjem op, op, op…),a kako bi koji sletija tako smo ih zvali na piće na koje su neki i dolazili.

Provjera mekoće snijega

Slijedio je tulum kod Slovenaca i Slovenki koje smo upoznali popodne. Vesela ekipa..

Tulum kod slovenske ekipe

Koja boja

Bili se snaša

Dan drugi:

Ja san ga počeja u podne, ostali već oko devet.

Prva polovica…

…i druga polovica ekipe isprid Ski kluba

Jesu ga okitili

Malo điravanje Vlašićem, kava, pivo ili ko šta oće, pa ručak (čevapi,), i lagano popodne koje protiče malo u vikendici, a malo isprid nje. Koker je opet napravija večeru i nakon večere spuštanje u hotel Pahuljicu, u kafić. Nastavak večeri je u Vlašićkoj kolibi uz zvuke najrafiniranijih narodnjaka koji postoje.

Kakvi lijepi ukrasi

U kolibi, na narodnjacima

A svi ih znaju.

Moran nešto napomeniti, di smo god došli i naručili pića koje pijemo, uvik je nešto falilo, bija to stock, Johnny, gin, pivo, tonic, bitter ili votka, uvik je nešto od toga falilo. A o ledu da ne pričan, ali tu je nastupila snalažljivost toliko poznata za Čoviće pa bi Bili otiša van, negdi naša 2-3 masura leda i to bi riješili.

I Hrvina zgoda je zabavna. Otiša on po šteku cigara. Kaže: Dajte mi molim vas šteku cigara. Prodavač: Jarane, neman šteku, iman 6 kutija. Hrvo: Onda mi dajte 6 kutija. Prodavač: Nemoj jarane, molin te, uzmi jednu.

Kip slobode

Vratimo se na rafinirane zvuke turbofolka. Tu sam izdrža jedno sat vrimena (do otprilike 12.30) pa san pobiga glavon bez obzira, pridružili su mi se Boris i Bili. Sazna da su se počele pivati dalmatinske pisme deset minute nakon što san otiša.

Što ćeš, ne možeš uvik pogodit.

Dan treći:

Jutarnje dizanje, sve laganini, doručak, izviđanje situacije po Vlašiću, di se čeka, a di se ne čeka, di možemo ući, di ne.

Meditacija

Lagano ručak, teleća peka (a ustvari šniceli, bez pomfrita koliko god neki inzistirali na njemu, čitaj Koker). Malo šetnje da izgubimo koju kaloriju, i lagana priprema za doček (čitaj: pivo i stock). Snig je počeo padati oko 5 popodne i jednostavno je uživanje bilo izaći vani i samo promatrati kako pada. Oko 19 večera, a oko 22.30 spuštanje na doček koji je bio organiziran na otvorenom.

Okupljanje

Nakon ulaska na plato koji su neki platili, a neki i ne, (opet snalažljivost poznata za Čoviće, a ovaj put i Radmile, naime neka cura se sanjkala i probila ogradu baš kad smo nas dvoje nailazili) zabava je bila fenomenalna.