Samonikla biljka
Rado glumite po malim mjestima…
– … E, čekao sam tu rečenicu. Ja se kazališnim zanesenjacima u tim malim mjestima naprosto divim. Skidam im kapu. Uzmimo, na primjer, Gata. Gata su svjetsko čudo. Ljudi po cijeli dan rade neki svoj posao, a onda se nađu uvečer i rade kazališnu predstavu.
I ta kazališna predstava ima glavu i rep, ona je urađena po svim zakonima teatra. Svaka im čast. Ja sam sretan kad idem u Gata, Hvar, Jelsu, Vis, Zagvozd, Makarsku, Drniš, Metković… Ne mjeri se dalmatinska kultura samo splitskim kulturnim metrom, zašto bi meni bilo manje važno što o mojoj predstavi misle u Gatima u odnosu na ono što misle u Splitu ili Zagrebu…
Jednom ste kazali kako želite svojim pričama, svojim predstavama publici otvarati svijet boljega, ljepšega…
– Zaista poštujem svačije poglede na kazalište, svačije vizije kazališta. Ali držim se svoga. A to je da kazalište ne rješava svjetske probleme, ne otkriva Ameriku ni toplu vodu. Slažem se da kazalište nije nikakva zabava, nikakav cirkus, ali je ono za mene bilo i ostalo prozor u neki ljepši svijet, u neku drugu, ljepšu stvarnost negoli je ova današnja. Ja sam službeno u penziji, iako sam još uvijek prisutan na kazališnim daskama. Želja mi je svaku godinu napisati neku priču, neku lijepu priču, ispričati je ljeti ljudima po Dalmaciji. Da im barem tih sat-dva vremena bude u životu ljepše.
Što znači definicija kojom ste odredili samoga sebe kao – samoniklu biljku?
– Ja sam zaista samonikla biljka. Sam samcat. Ne pripadam ni jednom klanu, nisam umrežen, bio sam i ostao svoj. I to mi daje snagu za naprijed. To i moja obitelj. I ne mislim posustajati, pa makar mi kosa opet pocrnila pa opet pobijelila…
… Oćete i dalje biti Vlaj i – gotovo!
– Da, oću biti Vlaj! Dok budem disao…
Nego, kako ćemo se grijati sad kad su nam Rusi zavrnili špinu od plina?
– Baš briga moje Imoćane za plin. Nije mi se ni ćaća ni dida grija na plin, nego uz komin. Ima, Bogu hvala, drva, grijat ćemo se ka i naši stari – uz vatru!
Ostatak razgovora možete pročitati ovdje.
