IN MEMORIAM
MATIJA KOVO (1948. – 2009.),
žena, majka, supruga, nevjesta, sestra, kuma, rodica, prijateljica, susjeda, sumještanka, nastavnica, kolegica, mentorica, uzor.
Nije akademik ili širom poznata književnica i zato ne pišem osvrt na njezina djela, polemiku ili stručni rad na temelju činjeničnih dokaza. Ne, ja ne vladam dokazima, anketama, stručnim izvorima, već otkrivam ljudsku memoriju i treptaj osjećaja koji ne poznaju zakone struke i statistike. Godinama filtriram to bogatstvo i pohranjujem ga u dostupne ladice svoje svijesti. Upravo tim kanalima plovit ćemo tijekom ovih redaka jer, kao jedna od bivših pohađateljica OŠ ”1. listopada 1942.” Čišla i učenica ove divne nastavnice, osjećam potrebu zapisati sjećanje na minula vremena i dragocjeno iskustvo.
Svima nam je poznata, a malo nas je uistinu zna. Cjelinu njenog bića mogli smo osjetiti preko fragmenata koje smo upijali u susretima s njom. Oni koji su bili počašćeni prilikom da im bude mentorica, kolegica, nastavnica sretni su ljudi. Zahvaljujući profesiji koju je odabrala, bilo joj je dano da upozna mnogo djece na pragu života te da svojim djelovanjem utječe na njihov razvoj. Svatko tko je prošao četverogodišnje poučavanje u OŠ u Čišlima zna tko je bila Matija Kovo, poznatija kao Kovinica. Stroga i pravedna, prema potrebi bliska i pristupačna, vrstan poznavatelj vlastite struke i odličan metodičar. Poučavala je vrjednotama iskonskih korijena, baštini predaka i budila ljubav prema rodnoj grudi, Poljicima. Sposobnost kojom je upijala razrednu situaciju i prilagođavala se potrebama učenika, iz ove mi se perspektive čini nedosežnim vrhuncem. Predano je odgajala i obrazovala povjerenu djecu te ih učila kako da budu bolji ljudi. Nesagledivo je utjecala na generacije koje su stasale na ovom području i danas postale roditelji, njezine kolege, veliki ljudi.
Bila je uistinu junak našeg doba. Sitna i, naizgled, krhka pojava krila je snažnu i glasnu ženu koja je vladala prostorom i pažnjom ljudi oko sebe. Bilo ju je nemoguće ne uočiti, ne slušati, ne diviti joj se.
Teško je povjerovati da je nema, da mi nikada ne će biti kolegica, a bila sam tako blizu. Ovo je onaj trenutak kada nam je nešto dragocjeno nadohvat ruci, kada nam se čini da to već imamo, a u sljedećoj sekundi nestane u nepovrat i tek tada shvatimo koliko smo to uistinu željeli, cijenili, poštivali. Nema prostora za žaljenje, treba se sabrati i primijeniti viđeno i od nje naučeno, te ju time imati vječno pored sebe, kao ona koračati smiono, glavom visoko uzdignutom, kročiti nepreglednom šumom životnih problema, utirući stazu za slabe i nemoćne.
Ljeto Gospodnje 2009.
