Prije otprilike misec dana tri pustolova su krenili na put oko Mosora sa bicikletama. Redom Bili, Hrvo i Ivan. Za cili put im je tribalo oko 6 sati. Krenili su oko 7 ujutro, a završili oko 13 sati. Kako im je bilo pročitajte u Ivanovu osvrtu.
Bilo je to točno prije misec dana kad su se tri pustolova biciklama zaputili na put oko Mosora ne znajući kakve ih sve opasnosti čekaju na putu i nesvjesni dužine puta. Prva greška je bila šta smo večer prije bili u svima poznatoj Matinoj konobi “Kod Mate” i mene su na prepad uvatili da idem s njima dok sam bio pod utjecajem alkohola. Ah koja greška. Time se toj pustolovini priključio član odreda sa najboljon biciklon (da, da, to sam ja).
I tako samo krenili prije zore i prije nego se slavni paun oglasio. Krenili smo u full opremi (voda,specijalna roba, voće, i vrica keksiju). Dok su neki članovi spavali, a drugi išli na razgledavanje nacionalnih parkova ova 3 člana su opravdala svoje članstvo u odredu. Tako smo krenili i prolazili kroz Čišla, Zvečanje, skrenili livo na mostu u Blalo n/c. Dva člana su uporno tražili bilo kakav makadamski put i odazvali smo se zovu makadama kad smo god stigli. Hrvo je vec bio udaren od strane Sunca u njegovu sjajnu crnu kosu i kad je vidio još nezavršen drveni most priko Cetine ili je to bila skakaona za ljude Hrvi se pričinilo da je to skakaona za bicikle pa se jedva suzdržao da se ne zaleti biciklon i preskoci Cetinu.
To smo uspjeli spriječiti. Do Srijana nas je pratila svježina jutra i cvrkut tica koji nas je hipnotizirao svojom ljepotom. Priroda i sam ugođaj tokom puta je bio predivan. Kod crkve u Srijanima mene je vec počela moriti glad i to je bila prava borba i sa sobom i sa lokalnim trekerom (Bili) koji nije dozvoljavao da se stane vozit. Bili nas je upozoravo na nailazeću uzbrdicu ali je ispalo da je to nizbrdica. Tada sam se zamislio ko nan je vođa. Spust je bija ludilo i Bili je dopustija ostalim članovima da napune želudac za ostatak ture. Tada mi se smijali šta san ponija vricu keksiju.
Krenili smo na drugu polovicu puta i sad je svježina jutra zaminila vrućina dana i cvrkut tica je zaminia cvrčak koji je jedini bio luđi od nas i to samo zbog toga što je on znao sta radi. Svratili smo i do špilje Vranjače ali samo nakratko, a skrenili smo samo jer je do doli bija makadamski put. Tako samo došli do Dugopolja i prvoga znaka civilizacije. Tada je nastala buka i od auta i spuštajući se staron ceston niz Klis dosli smo u Solin gdje smo poremetili misu i ljudi su nas pratili pogledom krsteći se. Tada je krenija uspon u Kućine gdje nas je Bili slijetao poput strvinara što samo čeka da posustanemo. To je bilo poput neke scene iz Full metal jacketa i Bili gromoglasno izgovara „amo brže to, brže to, imamo jos 35 km!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!“.
Kada smo se stali malo odmorit gledali su me očima veličine šljive da in dan preostale kekse i Kinder rastopljenu čokoladicu. U Vilaru smo već počeli se skidati i gucati zadnje kapi vode dok je Bili vec zapičija i popija pivo u Centra u Tugarima dok se nas dvojica još nismo ni snašli. Tako smo došli do cilja našega puta i napravili počasni krug na domu. Tako je krug oko Mosora biciklama završen. Ipak san ja učinio najviše jer san iz Čovica vozija Uzulicu, ali to sad nije važno. Ekspedicija je uspješno završeno i još smo dobili i boju J.
90 kilometara
