Starim stazama bratstva i jedinstva – Zagorje Ob Savi

Dragi posjetitelji ove Web stranice tekstom i ponekom slikom vodimo Vas u Republiku Sloveniju, točnije u općinu Zagorje ob Savi s kojom je grad Omiš nastavio suradnju nakon osamostaljenja.

Za one koji pak ne znaju u bivšoj „JUGI“ postojali su gradovi pobratimi koji su međusobno surađivali na višem nivou, odnosno međusobnim posjećivanjem i razmjenom u kulturnom i gospodarskom polju širili svima nam znano „bratstvo i jedinstvo“. Za razliku od ovog grada u  srcu Slovenije grad Omiš imao je još jednog „prijatelja“ u Republici Srbiji, a krije se u imenu grada Aleksinca za kojeg na radost ili na žalost vrijedi ona poznata pjesma „ A sad adio i tko zna gdje i tko zna kad“.

Ratne rane Omiš i Zagorje nisu pekle pa je suradnja nastavljena susretima gradskih izaslanstava,  gradskih zborova, klapskom pjesmom i naposljetku nogometnim susretima na sugestiju njihovog župana (gradonačelnika) Matjaža Švagana .

Upravo 2000. godine tadašnja malonogometna ekipa „Mesnica Madunić“ kao prvak omiške malonogometne lige pojačana nekolicinom igrača iz drugih omiških klubova uz posredstvom  Nene Kovačića (poštara) i poziv župana Zagorja ob Savi otputovala je na malonogometni turnir u Izlake (mjesto u blizini Zagorja).

Ako je uopće i bitno istaći prve godine omiški „mesari“ bili su drugi, a 2001. godine pod nazivom „Viganj“  osvojili su prvo mjesto. Nakon toga malonogometni turnir u Izlakama mijenjaju za onaj u susjednom mjestu „Mlinše“ gdje 2005. ,2006. , 2007. ,  osvajaju peto, osmo i četvrto mjesto.

U ovim zadnjim godinama djelovanja nastupaju pod nazivom „Vrtačnik“ poznatog ugostitelja i svima im znanog  Boštjana Vrtačnika koji je i sam obogaćen  međusobnim poznanstvom u vremenu od 2000. godine zavolio Omiš i posjetio ga od tada najmanje dvadesetak puta.

 

 
Kod Blaža (Restoran Milo)

Za razliku od malonogometnih turnira koji obilježavaju našu stvarnost  gdje za organizirati privlačan turnir treba osigurati nagradni fond 30 000 kuna i time osigurati 50 – tak malonogometnih momčadi, ovdje se natječe  50 – tak malonogometnih momčadi za nagradni fond u visini od 800 eura.

Turnir se odigra u danima vikenda počevši petkom popodne, a završi nedjeljom poslijepodne,  prepoznatljiv je u Republici Sloveniji. Složit ćete se nije sve u novcu, već u prestižu i zabavi koja zbližava ljude i rekreativce u danima vikenda i odmora.    

Bilo bi neprimjereno ne spomenuti neke ljude koji su obilježili naše susrete i pružili nam gostoprimstvo, a kriju se kroz imena : Franc i Aljoša Cuzzi, Boki, Trdi, Kosta, Darko (Cigo), Sandi (kontraverzni ugostitelj iz Zagorja), Gregor, Damjan, Andrej , Toni i dr.

Na posljetku istaknuli bi gradonačelnika Matjaža Švagana koji je uz  financijsku pripomoć u smještaju i prehrani svake godine bio na druženju s nama (kapa dolje).

Konac ove priče krije se u imenima  našeg suigrača Damira Cote kojemu su naši susreti „pomogli“ da se oženi u Zagorju ob Savi i tamo nastavi svoj život,  kao i Aljoši Cuzziju koji se  oženio njegovom sestrom, a isti malom nije dao ime Franc kako mu se zove otac, već se mali zove Frane .

Kako je počelo mogla bi se roditi još neka prisnija poznanstva, a do tada bili živi pa vidili.

 

 
Slovenci u Omišu

Ovu jubilarnu  desetogodišnjicu odlučili smo u „ljudstvu“ pojačati upravo momcima iz Gata jer nam kvalitetni igrači uopće nisu potrebni,  a  pokoja Slovenka dobro bi došla u središtu Poljica.

Možda, bi upravo susret KUD-ova  zbližio  Slovence i Hrvate, jer bez obzira na sve, granice nisu da razdvajaju već da u međusobnoj toleranciji zbližavaju ljude, što su ova dva naroda u povijesti oduvijek gajila. Stoga upravo kako je zgodno u proputovanju isticao Ivan Perdijić  naša klapa neće ni „lijevo“ ni „desno“ već „pravo“, a put ćemo izgraditi nogometnim i ostalim susretima iako trenutno ne postoji.

Ovo je osvrt na našu desetogodišnju pustolovinu, a osvrt tekstom i slikama prepustili bi Josipu Radmilu, premda je njegov fotoaparat doživio dežgraciju već na benzinskoj postaji „Prokljan“.                 

Napisao: Denis Dujmović                                                                                                     

Omiš, 26.06. 2008. godine

Nastavak: Josip Radmilo

Pošto naši političari nisu u stanju uspostaviti dobrosusjedske odnose sa Deželom na poziv ekipe Vrtačnika (poimenično Šole) na taj odgovoran zadatak  smo krenili ja i Perdija. Ukupno šesnaest osoba se uputilo u Zagorje ob Savi na malonogometni turnir koji se održava svaku godinu i na koji ekipa Vrtačnika redovito ide.

Sigurna ruka i čvrsto oko

Nagradni fond je 800 eura, pobjednik dobija 350, a za divno čudo na turniru ima četrdesetak ekipa svake godine. Igra se tri dana, od jutra do večeri. Finale je u nedilju.

Stigli na drugu utakmicu

Neki su krenili već u četvrtak, a Šola, Perdija i ja smo se uputili u petak maloprije podne.  Put prolazi dosta dobro osim što san ja fotografski aparat na Prokljanu stuka, srića Šola ima svoj. Dolazimo u Zagorje ob Savi oko 19 sati. Naši igraju dvije utakmice i normalno obje dobiju.

Obnavljanje starih uspomena

Nakon toga idemo se smistiti u hotel i idemo na večeru u Boštjana di nam se pridružuju prijatelji iz Slovenije. Večera traje do ranih jutarnjih sati kada se pribacujemo u Me(i)sečinu (disko u Zagorju).

Kod Boštjana

Sutradan ranojutarnje dizanje oko 10 sati, doručak, kava i odlazak na kavu u Fejsta kod Sandija.

Fejst

Fejst je jedan specifičan kafić gdje je Sandi doskočija zakonu protiv pušenja na način da je jedan dio kafića proglasija svojin domon i inspekcija mu ne može ništa. A Sandi je specifičan lik, lud (u pozitivnom smislu) totalno. Doduše i interijer nije baš uobičajen.

Slijedi ručak kod Boštjana, pa daljnja zabava kod Boštjana (piće i pisma). Kao pravi zaljubljenici u prirodu  oko 5 popodne uputili smo se na planinarski dom na Svetoj Gori (ja, Šola, Perdija). Slučajno se desilo da nakon   nas tu dođe Cota (oženija se u Zagorju), Vice…

Sandi u svome kafiću

Umisto jednog pića i petnaestak minuta razgledavanja, uslijedio je ostanak od 5-6 sati i nova spiza u Cotinoj režiji. Nakon toga oko ponoć ja i Perdija smo se zaputili do Fejsta pa poslije do Charlia di smo našli ostatak ekipe. Opet do jutra.

Natjecateljski duh je uvijek prisutan

Ujutro u 8.30 smo igrali treće kolo za ući među 8. Dosta je reći da je dio ekipe došao direktno iz Me(i)sečine na utakmicu, a oni koji su bili odgovorniji spavali su i dva sata (kako su igrali bilo bi bolje da su i oni došli direktno na utakmicu). Uglavnom izgubili smo 6:3, imali smo šansu nakon 4:0 da dođemo na 5:4, falili i iz kontre primili gol. Šteta. Inače ta ekipa je došla do finala.

Sveta Gora

Tada slijedi, selidba kompletne ekipe za šank koji se nalazi do terena i moran reći da smo za šankon puno bolji bili nego na terenu. Slovenci su nas malo čudno  gledali, ali pošto su Šola, Stipe, Mihaljevići, Damir i ostali imidž gradili deset godina ubrzo je svima sve bilo jasno.

Planinarski dom

I oni su nešto osvojili

Nakon Šolinih pregovora situacija je drastično bolja

Popodne slijedi pečeno janje na  umjetnom ribnjaku i sve završava u Boštjana.

Cota i Saša

Slovenski narodni plesu demonstraciji Sandija i Boštjana

Ništa dok se Mićo ne uvati harmonike

Umjetni riblnak (ovde bi i ja uvatija kilo – dva)

dva stara druga

Sutradan buđenje, kava, doručak  i povratak u Dalmaciju. Da je bilo slušati Perdijine upute za povratak još bi po Sloveniji vozili (do sada san ja bija zadužen za krive pute). Srićon još zeru pameti iman (mada da pitan moje doma stavili bi par upitnika na ovu tvrdnju)!

Moran reći da je Šola riješija sve probleme Savudrijske Vale u domu na Svetoj Gori oko ponoć. Pregovore je počeja oko 23 sata i tribalo mu je oko jedan sat pregovora. Sve je riješeno na obostrano zadovoljstvo. 

Uglavnom Slovenci su nas dočekali fantastično i hvala im na 4 dana fenomenalne zabave. Nadam se da ćemo im se moći odužiti. Inače zaboravija san napomeniti da su svi Hajdukovci. Vrlo bitna činjenica.

Sljedeće 2010 godine  se vraćamo osvojiti turnir. To je Šola obeća, a kao što znamo, on obećanja ispunjava.